Kao moja majka

Često na radionicama čujem pitanje: “Moja majka je mene rodila tako i tako, hoće li i moj porod biti takav?”. Naravno da neće, jer svaki je porod iskustvo za sebe. Isto tako, možda i hoće.

Porodno iskustvo ne može biti identično, ali može biti jednako doživljeno. U ovom slučaju bi radikalna podjela bila na traumatično ili na osnažujuće. Doživljaj poroda se često preslikava s majke na kćer. Ne zato što su iste fizičke građe ili imaju isti prag ne/tolerancije za bol ili zato što “ne znaju rađati”, nego zato što je ta kćer već imala prvo iskustvo poroda – kada se sama rađala i zato što su u toj kćerki upisana iskustva i njene mame i bake i ostalih pretkinja po majčinoj liniji.

 

Matruška

Pa kako to? Upravo ovako kako je prikazano na fotografiji na početku ovog teksta. Ruska Matruška/Matrjoška, poznata svima. Drvena lutkica – žena koja u sebi ima još jednu ženu, i još jednu i tako u nedogled.  Stvar je čisto fizičke prirode, iako ne samo fizičke. Kada je žena trudna sa ženskim djetetom, to dijete u utrobi već ima jajnu stanicu iz koje će se roditi njezina kćer ili sin. Napisat ću na svom primjeru da bude malo jasnije – kad je moja baka bila trudna s mojom mamom, moja mama je već u sebi imala jajnu stanicu iz koje sam ja kasnije nastala i rodila se. Zvuči komplicirano, ali je jednostavno. Komplicirano je zapravo to što je, isto tako, moja baka imala u sebi upisane dojmove još od svoje bake itd.

Zašto je to uopće važno? Zato jer doživljaji, ponajviše majke, na određen način utječu na sve aspekte postojanja i buduće impresije bebe koju nosi i koju će roditi. Fizički, emocionalni, duhovni i  mentalni aspekti. U ovom kontekstu, trudnoće i poroda, to je matrilinearno prenošenje obrasca doživljaja porođaja – Matruška obrasca.

Gledajući iz te perspektive, svaki aspekt poroda je važan, jer utječe i na majku i na dijete. Promicanjem prava rodilja, već duže vrijeme se fokus stavlja na oboje – konačno. I hvala svemiru da se odmaklo od tog da je važno “samo da je živo i zdravo”. Porodno iskustvo utječe na cijeli budući život žene, obilježava je. To se dalje odražava i na kvalitetu života tek stvorene obitelji.  Često se zanemaruje činjenica da porodno iskustvo žene obilježava i život djeteta. Cijelo okruženje poroda, intervencije, medikamenti, emocije…sve se upisuje u dijete u porodu i postavlja se temelj za buduće porodno iskustvo te netom rođene bebe djevojčice. Kako nije samo važno je li dijete živo i zdravo, isto tako nije samo važno je li žena izašla iz poroda osnažena, već i na koji način se odvio cijeli porod, na koji način je utisnut u to tek rođeno biće. Svaki dio porođaja utječe i na majku i na bebu u jednakoj mjeri, i na fizičko zdravlje i na daljnji duhovni rast i razvoj!

 

Kad sam bila jaje

Moja jajna stanica, iz primjera gore više u tekstu, bila je u mojoj majci i kad se ona sama rađala, a zatim sam se i ja rodila te doživjela svoj porod. Novorođenče, u trenutku rođenja, u cijelo svoje tijelo upiše doživljaj svog osobnog poroda, i tako se stvori prva paradigma o tome što je i kakav je porod. Taj doživljaj je upisan na svim razinama tog bića.

Iz perspektive djeteta koje se rađa porod je sam po sebi traumatsko iskustvo. O tome kakav je taj porod bio, trauma tog čina će ili ostati trauma ili će postati osnažujuće iskustvo/inicijacija koji se prvo upisuju na fizičkoj razini, a zatim na emocionalnoj, mentalnoj i duhovnoj. Nakon toga se odražava i na sve ostale razine te se na taj način ustaljuje Matruška obrazac.

Dovoljno je samo jedno loše iskustvo po matriliniji da se taj obrazac utisne na iduće dvije generacije.Već sljedeća generacija to prenosi na iduće dvije generacije. Ukoliko ne dođe do promjene obrasca, utoliko se stvara domino efekt.

Iz aspekta fizičkog tijela epigenetika dokazuje plastičnost genotipa, njegovu promjenjivost koja nije vezana za mutaciju gena. Iskustvo trudnoće i poroda nam se upisuje u DNK i manifestira kroz interakciju s okolinom. Sve što majka pojede, popije, doživi, utječe na djetetova prva poimanja svijeta i na ekspresiju njegovih gena i budući cjelokupan zdravstveni obrazac. Drugim riječima, fenotip je promjenjiv, kako na jednu tako i na drugu stranu. Isto kao i obrasci ponašanja. Sva sreća pa je domino efekt energetski reverzibilan i tako se otvaraju vrata iscjeljenja cijele linije, ukoliko je to potrebno.

 

Bazične perinatalne matrice

Dakle, imprint vlastitog perinatalnog (prije rođenja, u utrobi, po rođenju i sedam dana nakon)  iskustva se upisuje u fizičko tijelo novorođenčeta. Iskustva tog razdoblja se pohranjuju i u duši te utječu i na razvoj ličnosti.

I jedan i drugi utjecaj je istraživao češki psihijatar Stanislav Grof. On je cijelo to razdoblje podijelio na četiri razine kojima je zajednički nazivnik BPM – bazične perinatalne matrice*. To su hipotetske matrice koje predstavljaju perinatalne razine nesvjesnog i međusobno su u korelaciji s intrauterinim razdobljem te fazama porodnog procesa. Iskustva duše i tijela u tom razdoblju povezao je s psihosomatskim sindromima, razvojem psihopatologije ličnosti i s frojdovskim erogenim zonama.

BPM I – je period koji označava intrauterinu fazu razvoja, prije početka samog poroda. To je razdoblje simbioze majke i djeteta. Ovisno kakvi su vanjski i unutarnji utjecaji u toj fazi, takva će biti i daljnja simbioza (nakon poroda), ali i osobine ličnosti, te stanje fizičkog tijela djeteta u toku života.

BPM II – ova matrica počinje latentom fazom poroda i traje do početka otvaranja cerviksa. U tom periodu je najveći naglasak na doživljavanje kozmičkog, ne/sjedinjavanje s istim i stvaranje prvih dojmova o svijetu na koji dijete dolazi.

BPM III – treći stadij se odnosi na period otvaranje cerviksa, tranzicije te prolaska kroz porodni kanal sve do samog izgona. Izgon, izlazak iz porođajnog kanala nije uključen u ovu matricu. U vrijeme tog dijela poroda biće postaje svjesno svoje aktivne uloge u procesu. Tu se najčešće formira osobni doživljaj sebe kroz identifikaciju s mučenikom ili zadržavanjem svog izvornog identiteta**.

BPM IV – odnosi se na sam izgon, izlazak djeteta, rođenje. Simbolička paralela ove matrice je u iskustvu smrt – ponovno rođenje. Ona predstavlja završetak i razrješavanje borbe između smrti i preporođenja. Po Stanislavu Grofu to je trenutak smrti ega. Hoće li podsvijest to doživjeti kao katastrofično ili oslobađajuće, ovisi o okolnostima u kojima se dogodio konačni porod.

U kontekstu prenošenja Matruška obrasca, ova matrica ima najveći utjecaj. Na nju utječu svi izvanjski faktori u porodu – jesu li korišteni medikamenti, na kakav način je dovršen izgon i jesu li bile prisutne intervencije. Upravo zato jeste važno apsolutno sve što se dogodilo pri porodu – cijela atmosfera, svaki postupak, svaki medikament koji je unešen u tijelo žene i prešao na dijete. Sve prelazi na novorođenče, cjelokupan utisak. U ovom trenu se formira glavni podsvjesni doživljaj samog čina rađanja koji nosimo sa sobom i koji je nadalje upisan i u bebinu jajnu stanicu ako je dijete bilo ženskog spola. Odluke koje donosi informirana majka ne utječu samo na njeno “osnažujuće” iskustvo poroda, nego i na iduću generaciju. Je li to zaista bilo pozitivno iskustvo za cijelu obitelj, pokazat će se u idućoj generaciji.

Stanislav Grof nije išao dalje u analiziranje onoga što se događa unutar tih prvih sedam dana koje spadaju u perinatalno razdoblje. Smatram da ovdje svakako ima mjesta za još jednu BPM koja bi zasebno obuhvaćala prvo fizičko odvajanje od majke, presijecanje pupkovine (veze s posteljicom) i prvi kontakt u novom tijelu – je li novorođenče bilo odmah fizički spojeno s majkom ili je bilo odvojeno, je li dojenje bilo ili nije. 

 

Nova BPM – posteljica i presijecanje pupčane vrpce

Danas se mnogo govori o zdravstvenom kontekstu preranog presijecanja pukovine. Sada se zna da je od iznimne važnosti za cjelokupan budući imunološki obrazac novorođenčeta pričekati s presijecanjem dok pupkovina ne otpulsira u potpunosti, tj. dok sva krv iz posteljice ne ode u djetetovo tijelo.

Kroz osobni duhovni i energetski rad dolazim do zaključka da je čin presijecanja pupčane vrpce i odvajanja od posteljice, i finalno od majke direktno utječe na buduće poimanje povezanosti sa svijetom i duhovnošću. To je svakako jedan od prioriteta u na budućem samoiscjeljujućem putu – rekreirati trenutak presijecanja pupkovine i odvajanja od duhovnog svijeta te fizičkog odvajanja od majke, pogotovo ako je ono bilo na duže vrijeme. Prva manifestacija tog čina se događa u samom odnosu s majkom. Zdravi odnos s majkom – njena konstantna fizička prisutnost u početnoj fazi života –  je od krucijalne važnosti za preživljavanje, doslovno, za daljni neometani rast i razvoj novorođenog bića. Kada već dolazi do fizičkog presijecanja pupkovine, treba dalje njegovati fizičku, emocionalnu i energetsku vezu te ne presijecati je nasilno i prijevremeno kako to nameće kulturalni kontekst u kojem živimo. Ta povezanost je biološki imperativ za dijete, a varijacije su samo zbog vrste našeg društvenog ustroja u kojem uvijek bivaju racionalno opravdavana prerana odvajanja. Prirodno, zdravo i spontano odvajanje se počinje odvijati oko treće godine djetetova života, a vrhunac je pri sedmoj.  U optimalnim uvjetima je i dalje cijelo vrijeme prisutna zdrava energetska povezanost.

Nedavno sam naišla na gotovo identična promišljanja kod Robin Lim, primalje s Balija, koja je posvetila cijelu knjigu posteljici i odvajanju od nje***. Posteljica je jedini organ u ljudskom tijelu koji nastaje “iz ničega” i odvaja se od njega kada je njena svrha ispunjena, kada dijete zakorači na fizički nivo postojanja. Ona je organ koji hrani i štiti dijete u utrobi. Ujedno je i jedino što postoji, a da ima identičan genetski materijal kao i dijete (osim kod jednojajčanih blizanaca). Očuvana i raširena posteljica izgleda kao Drvo života – povezuje nas sa zemaljskim i duhovnim istovremeno. U mnogim kultura posteljica ima duhovnu vrijednost i direktnu poveznicu s duhovnim svijetom. Ona se smatra bratom/sestrom blizancem, anđelom, sjedištem duše… Presijecanje pupčane vrste je isto kao i porod – sam po sebi traumatičan čin po dijete, a kako će se manifestirati kasnije u životu, ovisi o svim ostalim dimenzijama tog bića.

Nažalost, bolničkim porodima je omogućeno presijecanje pupkovine očevima. Vjerojatno čisto zato da bi i oni nešto radili na porodu. U tom trenu otac je taj koji zauzima ulogu onoga koji odvaja dijete od majke i od duhovnog dijela života što utječe na kasniju dinamiku cijele obitelji (R. Lim). Kad već mora doći do presijecanja vrpce, onda neka to učini sustav, netko tko je neutralan za cijelu obitelj, a ne član obitelji, niti sama majka. I taj čin se nepromišljeno prenosi s generacije na generaciju.

Perinatalni model koji nudi S. Grof rasvjetljava jedan dio strukture psihopatologije i nudi nove terapeutske mogućnosti za iscjeljivanja raznih budućih psihičkih stanja i poremećaja ličnosti. Perinatalne razine nesvjesnog su splet individualnog i kolektivnog nesvjesnog. Razdoblje trudnoće, poroda i po porodu imaju utjecaj na duboku transformaciju ličnosti.

To je samo jedan od niza faktora koji utječu na razvoj ličnosti, duše i fizičkog zdravlja jedinke. Ti utjecaji se ne manifestiraju odmah po rođenju, već tijekom cijelog života i to u kombinaciji s ostalim utjecajima – genetskim predispozicijama, kulturalnom i socijalnom kontekstu u kojem se živi, obiteljskim, individualnim i kolektivnim obrascima**.  U skladu s temom o kojoj pišem, ja sam se osvrnula samo na kontekst porodnog iskustva tj. načina prenošenja istoga na slijedeću generaciju.

Kao što i samo ime kaže, BPM stavljaju naglasak na perinatalno razdoblje, a utjecaj na buduću majku (sadašnje novorođenče) se vrši i dalje, i nakon njezinog rođenja. Tijekom cijelog života joj se usađuju stavovi o trudnoći i porodu – ovisno o okruženju u kojem sada dalje odrasta ta majka (novorođenče koje je završilo svoju perinatalnu fazu).

 

“Niti nije trebalo (boljeti), zar ne?”

“It wasn`t meant to, was it, doctor?”. “No, it was not meant to hurt!” ****. Riječi žene na čiji porod je stigao kao mladi liječnik Grantly Dick – Read. Te riječi, koje je čuo kao mladi opstetričar koji je svjedočio potpuno prirodnom porodu, u njemu su potaknule promjenu paradigme vezanu uz percepciju poroda. On je odlično raščlanio djelovanje straha koji se pojavljuje zbog kulturalnog uvjetovanja u kojemu žena živi. Živimo u društvu u kojem se porod etiketirao samo kao jedno od najbolnijih iskustava u ženinom životu, do te mjere da taj strah funkcionira kao Pavlovljev refleks.

S jedne strane to jeste najintenzivnije iskustvo u životu jedne žene, no ta bol je toliko neopisiva i nespecifična da bi trebala dobiti kategoriju za sebe. Ona se ne bi smjela uspoređivati niti s jednom drugom boli, jer nije “bol” i jer je neusporediva. U prirodnome, nemedikaliziranom porodu, ta senzacija je nešto najprirodnije što tijelo može osjetiti, a u adekvatnim uvjetima, percepcija te boli može biti čak i orgazmička.

Dick – Read je otišao toliko daleko da je osporio i prijevod Biblije – prokletstvo žena, knjiga Postanka 3,16: “A ženi reče: “Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati.”. Zamolio je hebrejske stručnjake da istraže to prokletstvo.  Zaključak je bio da je hebrejska riječ “etzev” prevedena van kontekstau kojem se inače koristi tj. u hebrejskom se ne koristi kao sinonim riječima “bol”, “muka”.

Činjenica je da se najveći strahovi rode iz nepoznatog. U kulturi u kojoj kćeri ne prisustvuju drugim porodima vlastitih majki, u kojoj se apsolutno ništa ne može čuti o porodu osim o porodnim mukama, u kojoj se na porod ne gleda kao na jedan sasvim normalan čin, u kojoj se na porod gleda kao na nešto “što će mi doktor (koji nikad rodio nije) reći kako ide”, porođaj je jako nepoznato područje. Dodajte na to koktel hormona koji se počne ne/lučiti pri prisustvu straha, dobijete mučan porod koji to uopće nije trebao biti. Porođajna bol je jako relativan pojam od kojeg se u ovom društvu priča isključivo u okvirima traume i nečega što se treba zaboraviti, što unaprijed čini predispoziciju za teži prolazak kroz svaki trud.

Dick – Read je razdijelio porode u tri skupine – normalni/fiziološki porod, prosječni/kulturalni i  abnormalni/instrumentalizirani. Normalan/fiziološki porod je porod koji teče sasvim prirodno i nije stresan ni za majku ni za dijete. Prosječan/kulturalni porod je onaj koji završio intervencijama koje nisu bile medicinski indicirane već su nastale zbog socijalnih i kulturalnih uvjeta u kojima se on odvijao. Abnormalan nije etiketiran kao nešto loše, već je naziv takav jer nije završio kao što bi normalno trebao završiti zdrav porod )završetak je operacijom).  Njegov zaključak je da bi čak 95% poroda moglo završiti normalno/fiziološki da su se žene educirale i razbile usađeni im strah prije samog poroda! Naravno, ovdje govorimo o ženama koje odrastaju u okruženju kulture straha.

Identičan zaključak donosi i Stanislav Grof – pravovremeno antenatalno informiranje pomaže otpuštanju straha od poroda i na taj način smanjuje mogućnosti za nastanak traume!

Kulturalni kontekst je dio Matruška obrasca koji se prenosi negativnim uvjerenjima, zaključcima, mislima i emocijama o porodu. Na kraju, svi ti stavovi utječu na fizičko tijelo žene te ga dovedu u stanje grča, što je najgore moguće stanje za cijeli mehanizam poroda. Strah se u takvim kulturama sustavno usađuje cijeli život i prenosi se na slijedeću.

 

Stvaranje oslobođenog porodnog iskustva

Ovakav oblik gledanja na porodno iskustvo nas ne odrješuje odgovornosti našeg aktivnog angažmana u njemu. Matruška obrazac je uvijek promjenjiv. Svaka generacija ima odgovornost za sebe, ali i za druge koje dolaze nakon nje. U stvari, odgovornost je još veća nego ranije. Prvi put u životu, majka i otac djeteta su odgovorni za neko drugo biće mimo samih sebe. Ta odgovornost počinje u trudnoći i ostaje sve do kraja života tih roditelja.

Iz svega napisanog do sada može se zaključiti da roditelji imaju utjecaj na dijete i prije samog rođenja, čak i generaciju prije (pritom ne mislim na genetiku). Majčin utjecaj je najveći, pogotovo na žensko dijete i njen budući čin rađanja vlastitog djeteta. Svaka žena treba biti aktivni sudionik vlastitog poroda, a ponajprije shvatiti da je to tako i nikako drugačije. Porod je iskustvo rodilje, a ne liječnika, sustava, doule, svekrve… Tu je i djelomična odgovornost ostalih sudionika u porodu – medicinske ili emocionalne potpore. Oni bi trebali biti isključivo promatrači i pomagači kada je potrebno, morali bi maknuti svoj ego sa strane i pustiti da majka i dijete kreiraju vlastito iskustvo (ovo se odnosi isključivo na zdrave trudnoće i porode, a većina takva jeste). Kasnije, kako god da je vjetar puhao, žena će znati da je učinila sve od sebe. Ako je iskustvo bilo nekim djelom traumatično, iako je žena bila aktivna i pripremljena, vjerojatno bi se dogodili puno gori scenariji nego da je ušla u to potpuno nesvjesno. Ovako to može biti samo blaži oblik manifestacije traumatičnog Matruška obrasca.

Ovaj obrazac se uklapa u cjelokupnu sliku osobnih karmičkih obrazaca. Postoje oblici psihoterapeutskih procesa kojima se on može rastvoriti. Dogodi se da dok žena odrađuje neke svoje druge obrasce, najčešće povezane uz iscjeljivanje ženskih aspekata i majčinskih rana, podsvjesno ublaži utjecaj matrilinijskih te doživi osnažujući porod koji transformira njenu liniju, i prema pretkinjama, i prema nasljednicama linije.

Klatno može otići i na drugu stranu pa tako ima slučajeva da uz svu pripremu i vjeru u sebe, nesvjesna ovog obrasca, žena doživi traumatično porodno iskustvo. To je prisutno u matrilinijama s dosta teškom poviješću i nerješenim majčinskim ranama. Žena je u toj priči aktivan sudionik, s namjerom, no njen obrazac privuče takve uvjete u kojima se sve poklopi da se on nastavi, a ona se osjeti nemoćnom nakon svega. Bilo bi idealno upravo u ovakvim slučajevima prije poroda saznati i transformirati iskustva matrilinije, prije nego se trauma dogodi/naslijedi. Osvijesti li žena što se dogodilo u prvom porodu, rastvaranjem obrasca omogućuje si sljedeći porod kao iscjeljujući – za nju osobno, pa opet nadalje. Postoje i žene koje se panično boje trudnoće i poroda, pate od tzv. tokofobije. Njima bi svakako pomoglo rastvaranje ovoga obrasca.

Ignoriranjem bilo kavih porodnih trauma iz matrilinije, za koje se zna, uvjeravanjem da će sve biti fenomenalno samo pozitivnim afirmacijama ili samom činjenicom da je žena svega svjesna pa je to kao riješeno, popločan je put prema traumatičnom iskustvu poroda. Od obrazaca se ne može pobjeći, oni su uklesani u našu podsvijest i idu svuda za nama. Ukoliko je prisutna i duboka majčinska rana koja se zanemaruje, porod je gotovo uvijek mjesto i vrijeme kada ona ispliva na površinu i manifestira se u vrijeme porađanja, bez iznimke. Bijeg od vlastitih trauma i strahova samo pojačava njihov utjecaj, a već sam napomenula što strah čini mehanizmu poroda.

 

Korak ka slobodi

Sve je neodvojivo povezano – ustroj i razvoj ličnosti, nasljeđe iskustava (osobnih i kolektivnih), i cijeli niz faktora koje sam već ranije navela. Ne smijemo zaboraviti da i sama duša koja je u utrobi ima svoja iskustva s kojima je došla i svoj put  neovisno o momentalnoj matriliniji. Koji niz životnih faktora će se poklopiti i na koji način će se Matruška obrazac manifestirati, a koji će biti okidači toga – ne može se znati unaprijed. Upravo stoga je važno ne obećavati osnažujuće porodno iskustvo baš određenom knjigom, vježbom, radionicom ili tehnikom. Porodno iskustvo nije i ne može biti tako polarno, to nije priroda ovoga čina.

Kod velike većine žena, u našoj kulturi, pravovremeno predporođajno educiranje može osigurati kvalitetan i transformirajući porod, i za majku i za dijete. Isto tako, trudnoća, pogotovo prva, je poligon za duhovan rast i razvoj (Trudnoća kao duhovno iskustvo) te osvještavanje prisutnosti majčinskih rana i ovog obrasca. Odgovorne smo za sebe, ali i za djecu koju donosimo na ovaj svijet, u svim aspektima. Način na koji prolazimo kroz vrijeme trudnoće i dok rađamo, ostaviti će trag na našim kćerima i njihovim kćerima. Negdje veći, negdje manji trag, ali bit će prisutan bez sumnje. Ostavit će i na muškoj djeci, itekako, ali na drugi način i van ove tematike o imanju porodnog iskustva.

Mi smo multidimenzionalna bića i djelujemo na više različitih nivoa. Trudnoća i porod nas uvode u fizičku dimenziju u koju dolazimo sa svime što nosimo, plus sve ono što smo u perinatalnom periodu percipirali o svijetu.  Tehnike za iscjeljenje tih vlastitih iskustava su tu. Rekreacijom glavnih faza u formiranju stavova o fizičkom i spiritualnom svijetu (začeća, boravka u utrobi, poroda, odvajanja od posteljice), oslobađamo se kao svjesna, slobodna i duhovna bića. Ne samo što sebi tako omogućujemo kvalitetniji život, već smo podastrli nadasve fin i mekan tepih našoj djeci. Tako se stvaraju i rađaju slobodni ljudi! Dovoljna je samo jedna generacija koja će razriješiti obrasce da već iduća krene konačno graditi taj Raj na Zemlji po koji smo i došli. Jedna generacija svjesnog prolaska kroz trudnoću i svjesno rađanje i imamo slobodan svijet.

Trudnoći, porodu i majčinstvu bi se trebalo prisustvovati oduvijek i zauvijek. Priče o njima slušati već u bakinom krilu dok nas uspavljuje. Bilo bi poželjno (i iscjeljujuće) da svaka od nas malo prošeće svojom matrilinijom, bar do prabake s majčine strane i popriča s pretkinjama.

A za kraj, citat Grantly Dick – Reada (prijevod autorice):

“Vjerujemo da je majčinstvo najveća forma manifestacije genijalnosti kreativnog duha prirode. Neprijatelji majčinstva su oni koji su slijepi za njeno dostojanstvo i duhovan potencijal njezine primarne svrhe. Oni štuju zlatno tele znanosti i traže narodnog heroja kojem mogu pripisati djela božja.”!

 

 

 

*Grof, Stanislav: Beyond the brain – birth, death and transcendence in psychotherapy. New York, 1983.

**Budak, Tomislav: Transformacija karmičkih obrazaca, knjiga prva i knjiga druga. Zagreb, 2009., Zagreb, 2018.

***Lim, Robin: Placenta – the forgotten chakra. Bali, 2015

****Dick – Read, Grantly: Childbirth without fear, The principles and practice of natural childbirth. London, 2013.

 

 

 

©Marija Čukman